Simple foods
četvrtak, 28.06.2018.
Revolucija?
Da, obožavam kuhati. Da, obožavam jesti. Ali isto tako nije mi strano niti skoknuti do restorana ili još bolje kada si doma, umoran, kada ti je loš dan ili jednostavno zato što ti tako dođe još je bolje naručiti dostavu.
U današnjim vremenima blagoslovljeni smo internetom na kojemu zaista ima svega pa tako i naša Pauza (ne ovo nije reklama, iako sam otvoren za sve opcije, šala). Dakle dogodi se i meni (u zadnje vrijeme ipak prečesto) da se logiram na Pauzu i naručim neku klopu. I sada, nakon prospavane noći i obilnog obroka razmišljam malo o tome. Prvenstveno o cijenama i kvaliteti usluge i hrane u restoranima kojih je na Pauzi more jedno.
Na razmišljanje me potaklo to što je sinoć bila utakmica, a ja sam morao ostati duže na poslu, te jednostavno nisam imao volje za kuhanjem, logičan slijed događaja je narudžba hrane. Ništa specijalno, ništa što bi izazvalo gastronomski užitak. Uz tekmu najbolje ide pizza i pivo složit će se mnogi. I tako nakon što je narudžba kasnila više od pola sata od okvirnog vremena dostave stigla je Deep dish pizza iz jednog novozagrebačkog restorana. Pizza zaista ogromna, ali s jednom velikom manom. Cijeli donji dio pizze zaljepio se za kutiju. No hajde, progledajmo im kroz prste na to i bavimo se onim drugim dijelom. Meni pizza nije pizza ako na njoj nema šunke, kulena, kobase ili nekog drugog mesa. Pizze bez mesa smatram tankim kruhom sa kečapom. Ali o ukusima se ne raspravlja. No može li se pretjerati s nadjevima na pizzi? Zaista smatram da može. Četiri vrste mesa na pizzi je i meni previše da se razumijemo. Okusi se izgube u svemu tome i na kraju skupo platiš opet kruh sa kečapom i hrpom drugih stvari na svemu tome. Treba li Zagrebu, a tako i cijeloj Hrvatskoj revolucija brze prehrane? Ooo itekako. Nisam neki gastrokritičar, ali smatram da ako netko otvori restoran, objekt brze prehrane ili kako god želite nazvati ustanovu u kojoj će vam netko spremiti hranu, staviti je u kartonsku kutiju i dostaviti na vrata da se ne bi trebao gubiti u masi istih ustanova koje su tu već dugo vremena. Pošto sam danas nekako fiksiran na pizzu držat ću se nje, barem za sada. Kada pogledati meni naravno da tamo ima dvadesetak vrsta pizza. A vjerujem da veliku većinu njih spremaju jako rijetko ili gotovo nikada. Zar je samo meni logično da ponudu treba ograničiti na desetak recimo popularnih pizza i njih izbalansirati i dovesti do savršenstva? Jeste li vi u tom slučaju kao i ja spremni platiti i koju kunu više i pojesti nešto što ćete pamtiti? Mislim da jeste. Ne govorim tu o ustanovama tipa O'Hara u kojoj je pizza savršena. Govorim o manjim restoranima koji nemaju takvu reputaciju. Nije li ključ za stjecanje reputacije napraviti jelo po kojem će vas pamtiti? Koje će vam svake večeri dovoditi gladne ljude u restoran i zbog kojega će vaši dostavljači više biti u autima ili na skuterima nego sjediti za šankom i čitati novine dok ne stigne neka narudžba?
Ne radi se tu samo o pizzi, ima tu i hrpetina drugih jela. Raznovrsna ponuda je super, jer time pokrijete širok spektar ljudi koji dolaze ili koji će dolaziti u vaš objekt. Ali primjerice istočna kuhinja, ili azijska kuhinja ako hoćete tako nije za svakoga. Trebala bi ostati u domeni onih koji znaju što rade, a ne da ja naručim indijsku hranu i dobijem prekuhanu rižu (wtf?) i sataraš sa malo curryja. U takav restoran više ne idem, hvala!
Ovo moje jadikovanje o hrani možda neće doći do nekog vlasnika restorana, čak i ne možda nego sigurno neće, ali zapet će nekom od Vas za oko i nadam se složit ćete se samnom. Odlasci na večere u skupe restorane gdje se jede vrhunska hrana nije za svačiji džep, ali vrhunska hrana ne mora biti skupa. Odlazak u restoran ne mora biti nešto zbog čega će vaš Diners ili Amex trpjeti. Ukusna i fina hrana može biti za svakoga (govorim o restoranima, doma sam siguran da kuhate zaista super) ali jednostavno se mora riješiti tereta da se ponudi sve što postoji i da ljudi koji se nikada nisu susreli sa primjerice spremanjem morskih plodova da ih moraju spremati za vas kada niti sami ne znaju što bi s njima. Izbacite nepotrebno i kuhajte ono u čemu ste najbolji. Ja ću prvi biti sretan kada naručim teleće odreske u umaku od vrhnja i gorgonzole sa malo dimljene pancete i njokima, dok se u hladnjaku hladi vino, a hrana kada stigne ona je ukusna, ona potiče na razmišljanje, ona izmami osmijeh na lice i onda se samo prevrneš u krevet, zaspeš sretan i drugi dan želiš još.
I ovako rano ujutro dok tipkam sve ovo razmišljam koliko je samo toga izrečeno zbog jedne loše do osrednje dostave, a zapitajmo se samo koliko bi bilo izrečeno da je na mene ta dostava ostavila vrhunski dojam pa da vam svima preporučim: idite tamo i jedite, jedite koliko možete jer isplati se svake vaše kune.
Oznake: hrana, resotran, pauza, Zagreb, dostava, revolucija, gastro, hedonizam, simple foods
ponedjeljak, 18.06.2018.
Every journey begins with single step
Nije baš originalno staviti otrcanu frazu za naslov prvoga posta na blogu složit ćete se dragi čitatelji. Doduše nije baš originalno u današnje vrijeme pisati gastro blog ili blog posvećen hrani, ili do vraga blog općenito. Ali eto iz nekog nepoznatog razloga upravo to radimo.
Prije nekoliko dana napustio nas je Anthony Bourdain... čovjek zbog kojeg sam zavolio emisije o kuhanju i putovanjima, čovjek zbog kojeg sam zavolio kuhanje više nego što sam mislio da je moguće, čovjek zbog kojeg sam zavolio i pisanje o hrani. Listajući po tko zna koji puta njegove knjige rekao sam si pa zašto ne bi i ti nešto napisao o hrani? Zašto ne bi podijelio neke dojmove o restoranima koje posjetiš? Zašto na kraju krajeva ne bi iskoristio onaj fotoaparat koji skuplja prašinu na polici i tu i tamo uslikao hranu koju pripremiš? Ionako to radiš na instagramu. I tako dok sjedim u uredu došla mi je ideja da kreiram ovaj blog. da podijelim sa ljudima oko sebe svoju strast prema hrani, prema vinu i svim onim užicima koje nam donose.
Mi (a volim se smatrati jednim) gurmani uživamo u svakom zalogaju hrane koji stavimo u usta, a ako ste kao i ja cijenjeni moji čitatelji sigurno veliki dio dana razmišljate što ćete skuhati za večeru kada se vratite doma s posla? I dok bi netko rekao, ma hej kako ti se da nakon posla još stajati za štednjakom i kuhati, mi na to odmahnemo rukom. Takvi ljudi nikada neće shvatiti koliko užitaka i opuštanja čovjeku donese onaj fini miris dinstanja luka, pucketanja vrelog maslaca, a to je tek uvod, jer kakav nas osjećaj obuzme kada na stol stavimo tanjur a na njemu savršeno kremasti rižoto koji se puši, naribamo gore malo sira i zalijemo sa domaćim maslinovim uljem. Možda se drznemo posipati i malo svježega vlasca po svemu tome. No, nema većeg užitka kada prvi zalogaj stavimo u usta, kada se svi oni okusi razliju po usnoj šupljini, kada nam osjetila zatitraju, a za savršeni užitak pobrine se gutljaj savršeno ohlađenog vina, recimo jedan lagani Rose.
Mi gurmani težimo upravo tome. Nadam se cijenjeni čitatelji da sam Vas makar malo zaintrigirao ovim uvodnim postom i da ćete rado svraćati na ovaj blog, jer tko ili što sam ja bez Vas?
Ostajte mi dobro internet gurmani i tipkamo se nekom drugom prilikom.
Oznake: gastro; hrana; vino; hedonizam
